ISLAMIZAM I ZAPAD - U AFGANISTANU I DRUGDJE


01 Oktober 2001


Jedna fundamentalna suprotnost izmedju "civiliziranog svijeta" i zaostalih islamskih ekstremista je zadnjih sedmica, od strane politicara/politicarki, stalno iznova naglasavana.Ova priprema za rat se slaze i sa "teorijom" desnjackog propagandiste Samuela Huntingtona o navodno neizbjeznoj "borbi kultura". U stvari je uspon islamizma tokom zadnje dvije decenije prvenstveno svodljiv na politiku onog "civiliziranog" zapada i interesa njegove vladajuce klase.

U Afganistanu su SAD tokom osamdesetih prije svega radile na suzbijanju utjecaja Sovjetskog Saveza, protjerivanju sovjetskih trupa iz zemlje, koje nije islo bez velikih gubitaka, i rusenju prosovjetske vlasti, koja je pored svega sprovela reforme oko podjele zemlje medju seljacima i reformu skolstva.Podrzavani su diverzni islamisti, koji su se oslanjali na tradicionalne strukture, koji su u "borbi protiv nevjernika" podrzavani i od religioznih fanatika iz raznih arapskih zemalja (medju njima i Osama bin Laden). Oni su dobivali novac od SAD (6 milijardi dolara) i od Saudiske Arabije (najostrijim islamistickim rezimom uopste). Organizacijsku i logisticku pomoc su dobivali od CIA. Borci islamisickih Mudjahedina, medju njima i ljudi bin Ladena, su obucavani u SAD izmedju ostalog u CIA-trening kampu u Williamsburgu. Za zavrsetak rata bila je vazna i isporuka US-Stinger-zemlja-zrak-raketa.

Intenziviranju gradjanskog rata u Afganistanu doprinijela je CIA-intervencija, koja je pocela jos prije ulaska sovjetskih trupa i koja je velikim djelom isla preko pakistanske tajne sluzbe ISI. Ta tajna sluzba navodno raspolaze sa oko 150.000 "suradnika" i reprezentira najdesniji dio pakistanskog vladajuceg sloja i djelimicno se sastoji i od islamista. ISI je zajedno sa CIA od osamdesetih sistematski radila na islamistickoj destabilizaciji centralnoazijskih sovjetskih republika. U devedesetim godinama je ISI obucavala i islamisticke cecenske komandante (koji su, u borbi oko nafte i naftovoda u Kavkazusu od SAD-koncerna i regionalne aliance SAD-Turska-Azarbajdzan protiv saveza Rusije, Irana i Jermenije, instrumentalizirani). ISI je navodno obucavala i kosovsku UCK-gerilu.

Rat Mudzahedina u Afganistanu je od zapadnjackih "prijatelja ljudskih prava" proglasen "borbom za slobodu jednog naroda protiv sovjetskog totalitarizma" - od US State Departmenta preko diverznih medija i magazina do James Bond filma. Pokusaji prosovjetske vlasti, da ukinu cador i da otvore skolstvo i za zene, su optuzivani kao "silovanje kulturne tradicije Afganistana". Stvarno silovanje afganistanskih zena, koje nisu odgovarale islamistickim predstavama, od strane triumfirajucih Mudjahedina nije nasao put u zapadnjacke novine.

Poslje povlacenja sovjetskih trupa iz Afganistana 1988/89 i konacnoj pobjedi islamista 1992 pocinje i gradzanski rat izmedzu islamista protiv islamista. Americki koncerni (Exxon, Chevron, Mobil, SOCAR i d.) koji su poslje raspada Sovjetskog Saveza u kaspijsko-centralnoazijskoj regiji namirisali veliki posao, nisu bili zadovoljni sa ovom situacijom. Rusija je i dalje kontrolirala oko 70% naftovodnih-kapaciteta iz kaspijske regije dokle SAD-koncerni su tezili da izgrade i jednu, od Rusije i Kine, neovisnu opciju. Put preko SAD-poslusnog Pakistana je bio idealan, ali je za taj plan bio potreban prozapadnjacki i stabilni Afganistan. Generali Dostum i Massud, koji potjecu iz etnickih manjina, nisu dolazili u pitanje i tako je odluka konacno pala na Talibane, koji su u pakistanskim kuranskim skolama "obrazovani" i koji vecim djelom potjecu iz pastunske vecine.

1995 je izmedju SAD-koncerna Unocal (koji je vec raspolagao sa licencama u kaspijskoj regiji) CIA i Talibana, posle njihove pobjede u gradjanskom ratu, dogovorena izgradnja jednog naftovoda preko Afganistana do Pakistana. Nadali su se jednoj novoj Saudiskoj Arabiji: bogatoj kroz naftu, islamistickoj i 100% prozapadnjackoj. Jedan vodeci americki dipomat je pojasnio stvar: "Malo sarieta nam ne smeta, dok su nasi interesi osigurani." Talibani su konacno 1996 dobili veci dio Afganistana pod svoju kontrolu, medjutim ne sa ocekivanim rezultatom - umijesto toga i dalje gradzanski rat, nista od prozapadnjacke stabilnosti i Talibani se nisu pokazali kao vjerni nadnicari. Oni su se vise koncentrisali na svoje ideolosko-religiozne koncepte nego na ekonomske interese svojih darezljivih partnera. Uprkos tome su Talibani od SAD jos ovog proljeca dobili 43 miliarde Dolara za "borbu protiv droga". Time ukupna SAD-pomoc za Talibane iznosi oko 450 miliardi Dolara.

Bivsi afganistanski borci su i u drugim zemljama igrali centralnu ulogu kao klice islamistickih pokreta (u zapadnoj Africi itd). U ratu protiv Iraka je Osama bin Laden bio - kao SAD - protiv Iraka na strani islamisticke Saudiske Arabije, u kojoj nema nikakvih demokratskih prava, u kojoj su zene u svakom pogledu ugnjetavane, u kojoj posluge iz azijskih zemalja u domacinstvima saudijske vise klase zive u odnosima koji su slicni ropstvu. Tek kada SAD poslje rata nisu htjeli da povuku svoje trupe iz Saudiske Arabije, Osama bin Laden & Co su se sve vise usmjeravali protiv SAD.

I u Palestini je civilizirani zapad u velikoj mjeri doprinjeo usponu islamizma -u ovom slucaju konkretno izraelska tajna sluzba (MOSSAD). U osamdesetim je Izrael radio na razcjepljenju palestinskog pokreta i pored i protiv PLO-a financijski i organizatorski pomagao Hamas-u.

I na nastajanju islamske drzave u Iranu zapad nije bio neznatno odgovoran. Osnova Imperijalizma u regiji u sezdesetim i sedamdesetim bio je Sahov-rezim, koji je raspolagao sa visoko naoruzanim vojnim aparatom -sa americkom pomoci- i velikom tajnom sluzbom SAVAK. Za vrjeme razvijanja masovnih pokreta u prvoj polovini sedamdesetih, Sahov rezim se suprotstavljao (podrzavan od zapada) sistematskom i brutalnom represijom protiv jake iranske ljevice - dok je istovremeno islamisticka opozicija klerusa velikim djelom tolerisana.To je bio znacajan faktor da su, u kontradiktornom procesu socijalne revolucije u Iranu izmedju 1978 i 1981, konacno islamisti pobjedili. Jacanju ovog novog rezima Mulaha je pomogao i rat Iraka protiv socijalno revolucionarnog Irana (Sadam Husein je tada bio partner zapada), koji je izazvan utjecajem Francuske i Amerike. Iranski islamisti su od tada, 1981, mogli uspjesno raditi na politici nacionalnog jedinstva i tako razbiti do tada postojecu duplu moc izmdzu Mulahskom rezimu i radnickom pokretu (koji je naprimjer u naftnoj industriji izgradio sovjetima slicne strukture)-sa unistenjem iranske ljevice. Khomeini & Co. su zapadnjackim koncernima i vladama bili puno drazi nego preuzimanje vlasti kroz iranski radnicki pokret. Iako je rezim Mulaha kroz djelimicno socijalno-radikalnu retoriku morao uzeti u obzir predhodecu socijalnu revoluciju, iako nije bio ni slicno oslonjiv i siguran kao sto je to bio saudiski rezim, iako je cak reducirao pristup i utjecaj zapadnjackih koncerna, rezim Mulaha ipak nije postavio u pitanje kapitalisticke imovinske odnose. Ne treba ostaviti nespomenuto i to, da su za taj razvoj u Iranu krive i greske iranske ljevice. (O cijelom kompleksu iranske revolucije pogledaj nasu analizu u "Marksizam" br. 13: Revolucije poslje 1945.)

Generalno se uspon islamizma u osamdesetim i devedesetim godinama naravno ne moze svesti samo na eksterne utjecaje zapadnjackih tajnih sluzbi, nego se oslanja -kao i druga kulturalisticka strujanja u polukolonijalnim zemljama (npr. Hindu-sovinizam u Indiji)- na razvoj u postojecim drustvima. Najznacajni faktor je da su diverzni gradjansko-nacionalni oslobodilacki pokreti, koji su u sesdesetim i sedamdesetim godinama za mnoge reprezentirali put u bolju buducnost, bili neuspjesni. Arapski nacionalizam (Baath-partije u Siriji i Iraku, FLN u Aldziru, Naserizam, PLO), nacionalni oslobodilacki pokreti u Latinskoj Americi i Africi ili Kongres-partija u Indiji nisu za veci dio stanovnika donijeli kraj bijedi i izrabljvanju. Postalo je jasno da u okviru kapitalistickog svjetskog sistema iz ekonomske nerazvijenosti i siromastva ne vodi nikakav nacionalni put (ako izostavimo posebne primjere hladnog rata kao Juzna Koreja i Tajvan). Od osamdesetih je krenula i neoliberalna ofanziva kapitala, koja je u ime efikasnosti i globalne konkurentne sposobnosti u mnogim zemljama unistila socijalne sisteme ili kontrolu cijena nad osnovnim prehranbenim proizvodima, zbog cega je bijeda u polukolonijalnim zemljama jos vise porasla. Za sve vece djelove stanovnistva u ovim zemljama je postalo jasnije, da njima ovaj svjetski sistem ne moze ponuditi nikakvu buducnost.

Zbog nedostataka (ili unistenje) jake antikapitalisticke ljevice nastajeci politicki vakum popunjen je sa drugim politickim strujanjima. Strujanja, koja odbijaju bilo kakve demokratske, socijalisticke, feministicko-emancipatorne itd. koncepte, kao dio zlog zapada, , koja se orijentiraju prema odredjenoj prekolonijalnoj kulturi, ali koja ne odbijaju kapitalisticke nacine produkcije. Istovremeno demagogski preuzimaju socijalna pitanja, osudjuju bogate prozapadnjacke elite (npr. u Iranu prije 1979 ili danas u Turskoj), organiziraju socijalnu pomoc za siromasne i na tome grade svoju reakcijonarnu propagandu.

U svakom slucaju uspon islamizma potvrdjuje u negativnom smislu marksisticku i posebno trockisticku analizu, da zaustavljanje na "demokratskom nivou" u revolucijonarnom razvijanju (kao sto to gradzansko-nacionalni oslobodilacki pokreti, ali i staljinisticka "narodni-front"-koncepcija, pripovjedaju) mora voditi u corsokak i poraz sa reakcijonarnim konsekvencama, jer samo socijalna revolucija na internacijonalnom nivou moze znaciti izlaz iz ekonomske nerazvijenosti i bijede za podcinjene mase u polukolonijama.

Oni koji islamizam (ili neko drugo kulturalisticko-reakcijonarno struranje) drze, za jednu novu, kultrurno neovisnu, alternativu naspram svetske vladavine zapadnjackog velikog kapitala,opasno se varaju. U Saudiskoj-Arabiji, u Iranu i Afganistanu, islamizam na vlasti pokazuje vec svoje pravo lice. I islamisti ce kao u proslosti tako i u buducnosti, ponovo biti spremni da kolaboriraju sa imperijalizmom -protiv zajednickog neprijatelja, a to je radnicki pokret.

Oni u zapadnjackoj ljevici, koji kazu, da su i oni naravno protiv kapitalistickog sistema, ali je ipak dobra stvar ako Amerikanci sada sruse srednjovjekovne Talibanime, takodje se tesko varaju. Vojna intervencija SAD/NATO-a ce islamizam samo ojacati.Imperijalisticki pristup regiji ce ojacati i neoliberalne interese kapitala i time povecati bijedu stanovnistva. Radi stabilizacije ovih odnosa ce SAD & Co. i dalje kooperirati sa islamistima - kao do sada sa Saudiskom Arabijom, Pakistanom i afganistanskom "sjevernom -aliansom".

Jedina perspektiva da se izbjegne ocigledna dilema "Dzihad ili McWorld" je jacanje internacionalistickog radnickog pokreta u ovim zemljama kao i na cijelom svjetu - naprimjer podrzavanjem trockistickih organizacija u Pakistanu ili afganistanskih organizacija zena, koje rade u izbjeglickim logorima u Pakistanu. Jacanje ovih snaga, izgradnja revolucionarno-marksistickih organizacija i konacno preuzimanje vlasti kroz radnicku klasu, je jedini izlaz iz sadasnje katastrofe.

U trenutnom konfliktu je naravno NATO-imperijalizam glavni neprijatelj - kao sto su to rekli americki Vietnam-veterani povodom svoje demonstracije krajem Septembra 2001, na kojoj su marsirali kao "bivsi pripadnici najvece teroristicke organizacije na svijetu SAD-armije".

napisao Eric Wegner

Plakate


Strom,Miete.jpg

Publikationen